0

Zašto se debljamo?

Zašto se debljamo?

Zašto se debljamo i kako smršaviti? Pa to je barem jednostavno, sve što trebamo učiniti je – jesti manje i kretati se više, odnosno potrošiti više kalorija nego što unesemo hranom. To je sigurno istina jer tako nam stručnjaci kažu!

Debljina je vanjski simptom koji pokazuje unutarnji poremećaj metabolizma.
Ali naravno da nije tako, jer da jeste, onda bi do sada već svi koji imaju višak kilograma smršavili i nitko više ne bi postavljao to pitanje. Da je tako, onda ne bi u cijelom svijetu vladala epidemija debljine i metaboličkog sindroma. Naime, debljina nije samo estetski problem (iako ga mi žene obično tako doživljavamo), debljina je vanjski simptom koji pokazuje unutarnji poremećaj metabolizma. Debljina je često samo jedan od pokazatelja tzv. metaboličkog sindroma. blog-zasto-se-debljamoPovišen šećer u krvi, poremećena vrijednost masnoća u krvi (povišeni trigliceridi i nizak HDL), povišen krvni tlak, inzulinska rezistencija te abdominalna pretilost (nakupljanje masnog tkiva u području trbuha) skupina je metaboličkih poremećaja koji povećavaju rizik za razvoj srčano-žilnih bolesti i dijabetesa tipa 2. Možemo reći da isto ono što izaziva visoki šećer, visoke trigliceride, visoki tlak i inzulinsku rezistenciju – isto to izaziva i debljanje.

 Izgladnjujuće dijete za mršavljenje, koje se baziraju na manjem kalorijskom unosu hrane i većoj tjelesnoj aktivnosti, u praksi su se pokazale potpuno neuspješne.  Naša osobna iskustva, iskustva poznanika, ali i znanstvena istraživanja pokazuju da takve dijete mogu dovesti do mršavljenja, međutim nakon toga najčešće slijedi povratak na početnu ili još veću težinu. Mnogi su uspješno izgubili kilograme, ali vrlo su rijetki oni koji su novu težinu i zadržali. Taj poznati yo-yo efekt uobičajen je fenomen koji prati gotovo sve dijete za mršavljenje.

Onima koji nikako ne mogu smršaviti dijetom i koji pate od ozbiljne pretilost, liječnici preporučuju drastičnije mjere – različite vrste operacija pod nazivom bariatrična kirurgija. To može biti odstranjivanje dijela želuca, postavljanje prstena na želudac, postavljanje balona u želudac, bypass želuca ili bypass dijela tankog crijeva. Cilj ovih užasnih operativnih zahvata je smanjivanje zapremine želuca kako bi se smanjio unos hrane, ili smanjivanje apsorpcije hrane u tankom crijevu, tako što se operativnim putem isključuje dio tankog crijeva iz probavnog trakta. Ovo dovodi do smanjene apsorpcije kalorija i mršavljenja, ali i do teškog nutritivnog deficita (nedostatka hranjivih tvari) što vodi razvoju mnogih bolesti. Ove drastične metode, koje imaju mnoge teške posljedice, dovode do privremenog gubitka kilograma, ali ne i do trajnog rješenja. No čak i kad bi bile djelotvorne za mršavljenje, nikako se ne bi trebale provoditi s obzirom na teške posljedice po zdravlje.

Dakle, uz sve savjete stručnjaka, uz sve dostupne metode, pa čak i uz teške operativne zahvate, i dalje neuspješno vodimo bitku s prekomjernom tjelesnom težinom. Zašto je to tako? Drastično smanjivanje unosa hrane, odnosno izgladnjivanje tijela dijetama, dovodi do toga da tijelo smanjuje potrošnju energije zbog štednje. To je, naime, jedan od programiranih mehanizama za preživljavanje, koji je ljudskoj vrsti osigurao opstanak u vremenima nedostatka hrane. To znači da kod gladi i nedostatka hrane, tijelo štedi energiju tako da minimalno troši a maksimalno sprema. Zato kad više ne možete podnijeti gladovanje, što na duže staze ne može nitko, počinje ponovno debljanje bez obzira na to što jedete, jer tijelo svu dobivenu hranu sprema kao rezervu energije “za kasnije”. Ovo dovodi do usporavanja metabolizma, što otežava svaki slijedeći pokušaj mršavljenja. Oni koji su mnogo puta provodili dijete za mršavljenje, znaju da je svaka slijedeća sve teža i manje učinkovita.

Teorija o ”kalorijama unutra” i ”kalorijama van” jedna je iskrivljena slika funkcioniranja ljudskog organizma.
Većina stručnjaka, liječnika i nutricionista zanemaruju činjenicu da je čovjek biološko biće a ne motor s unutrašnjim sagorijevanjem. Zaboravljaju da je ljudsko tijelo genetski uvjetovano i evolucijom prilagođeno određenoj vrsti hrane, koja se stotinama tisuća godina uvijek nalazila spremna u prirodi u svom cjelovitom obliku, dostupna čovjeku da zadovolji sve njegove biološke potrebe.

Fokus se postavlja na kalorijsku vrijednost hrane, a zanemaruje se vrsta hrane koja direktno djeluje na hormonalnu ravnotežu ljudskog organizma. U toj priči o “unosu i potrošnji kalorija” stručnjaci zaboravljaju reći (ili vjerojatno ni sami to ne znaju) da  hormoni zapravo imaju najveći utjecaj na promjenu tjelesne težine, a ne količina unesenih i potrošenih kalorija.  Poznato je npr. da nedostatak hormona štitnjače (usporeni metabolizam, hipotireoza) može dovesti do povećanja tjelesne težine, kao što i višak istog hormona (ubrzani metabolizam, hipertireoza) može dovesti do mršavljenja. Poznato je i da hormon kortizol dovodi do debljanja, bilo da ga primamo kao terapiju ili ga sami proizvodimo previše (npr. kod stresa i nedovoljno sna). Međutim, kod najvećeg broja slučajeva, uzrok debljanju je jedan drugi hormon – inzulin.

Visoka razina inzulina u krvi, zbog prehrane bogate šećerom i škrobom, dovodi do nakupljanja masnih naslaga i debljanja.
Namirnice bogate ugljikohidratima (šećerom i škrobom), kao što su krumpir, riža, kruh, tjestenina, peciva, kolači, odnosno bilo što načinjeno od brašna i šećera, razgrađuju se u probavnom sustavu na osnovne molekule šećera – glukozu. Glukoza se brzo apsorbira u krvotok, što dovodi do naglog podizanja razine šećera u krvi i odmah potom se iz gušterače izlučuje inzulin koji ima zadatak da ukloni šećer iz krvi. Inzulin to radi tako da jedan dio glukoze šalje u mišiće i jetru, kao gorivo za sljedećih nekoliko sati, a ostatak šećera pretvara u masnoću i pohranjuje u masnim stanicama kao zalihu energije “za kasnije”.

 Kako je u čitavom krvotoku normalno imati samo 5 grama glukoze, jer je sve preko toga toksično i opasno za zdravlje,  tako inzulin brzo isprazni krvotok od glukoze pa je šećer u krvi nedugo nakon jela još niži negoli prije jela. Tijelo tada “misli” da mu nestaje goriva (energije), ali još uvijek visoka razina inzulina u krvotoku sprečava korištenje one spremljene masnoće za energiju. Jer, dok god je inzulin prisutan u krvotoku ne može doći do sagorijevanja pohranjene masnoće, budući da inzulin na neki način “zaključava” masnoću unutar masnih stanica. Rezultat je glad i potreba za hranom koja će dati brzu energiju. Ako tada posegnemo za ugljikohidratima, tijelo ih ponovno sprema kao energiju u vidu masnih naslaga sve dok je inzulin u krvi visok i tako se vrtimo u krug.

carbohydratesDrugim riječima, visoka razina inzulina u krvi, zbog prehrane bogate šećerom i škrobom, dovodi do nakupljanja masnih naslaga i debljanja. I obrnuto, niska razina inzulina omogućuje masnim stanicama da polako otpuštaju svoj sadržaj masnoće što dovodi do njezinog sagorijevanja i mršavljenja. Dobra vijest je da sami možemo utjecati na količinu inzulina u krvi. To je, dapače, relativno lako, potrebno je samo pozorno birati namirnice koje unosimo u organizam. Šećer i drugi ugljikohidrati izazivaju izlučivanje inzulina, dok masnoća i proteini ne dovode do iste stimulacije ovog hormona. Upravo ovo je razlog zbog kojeg  prehrana s dovoljno niskom količinom ugljikohidrata, kod osoba sa prekomjernom tjelesnom težinom, gotovo bez greške dovodi do mršavljenja . Budući da se istovremeno može jesti ostala hrana (osim ugljikohidrata), kod ovakvog načina mršavljenja nema gladi.

Pročitajte: Kako mršaviti bez gladovanja uz LCHF prehranu